Košmar II
Na obronku mračne šume
stogodišnje stablo stoji,
a u njemu košmar živi
i dosadne dane broji.
Nema nikog da podeli
svoju tugu,svoje jade,
već sam,samcit on tamnuje
napušten od svake nade.
Ko bi mogo da ga shvati ?
Ko bi znao kolko pati ?
Ni snovima nije lako
kada krene naopako.
Samoća ga strašno mori
i ta sudba,crna,kleta,
od najgoreg on je gori,
prognan davno na kraj sveta,
pa se jedi i proklinje,
ali nema ko da čuje
košmarove tužne lire
dok zlopati i samuje.
Ko bi mogo da razume
srce kleto što tuguje ?
Jadnom snu da pruži ruke,
zaustavi grozne muke...
Božana Jandric
Нема коментара:
Постави коментар